Otkrivena spomen ploča Martinu Kukučinu
U Općoj županijskoj bolnici Pakrac, koja je ujedno i bolnica hrvatskih veterana, danas je prigodom obilježavanja Dana Grada Pakraca svečano otkrivena spomen ploča velikom slovačkom književniku Martinu Kukučinu (dr. Matej Bencúr) koji je pred kraj života boravio u Lipiku, a umro je u pakračkoj bolnici.
Spomen ploču su svečano otkrili veleposlanik Slovačke Republike u Republici Hrvatskoj Nj. E. g. Juraj Priputen i gradonačelnica Grada Pakraca Anamarija Blažević. Događaju su nazočili i mnogi drugi uzvanici, a među ostalim tu su bili pomoćnik ministrice regionalnog razvoja i fondova Europske unije Davor Huška, gradonačelnik Grada Lipika Vinko Kasana, predsjednici Gradskih vijeća Lipika i Pakraca Mladen Dolić i Miroslav Ivančić, načelnik Općine Jasenova Rajmund Bradik, ravnateljica Opće županijske bolnice Pakrac Marina Major te drugi predstavnici prijateljskih gradova i općina iz Republike Slovačke.
Gradonačelnica Grada Pakraca Anamarija Blažević rekla je da je upravo Martin Kukučin jedan od razloga prijateljstva između Pakraca i Općine Jasenova, a kao jedan od vidljivih rezultata te suradnje je i činjenica da djeca iz Slovačke često dolaze na ljetovanje u Pakrac i Lipik te se tako ta suradnja još više proširuje.
Okupljenima se s nekoliko prigodnih riječi obratio i veleposlanik Slovačke Republike u Republici Hrvatskoj Juraj Priputen rekavši da je prošle godine u Selcima na otoku Braču, gdje je Martin Kukučin također proveo dio života, otkrivena njegova bista te da mu je drago vidjeti da i nakon gotovo sto godina od Kukučinove smrti on i dalje spaja slovački i hrvatski narod.
ŽIVOTOPIS
Matej Bencúr rođen je 1860. godine u Jasenovoj, selu smještenom u najsjevernijoj slovačkoj županiji Oravi. Na njegovo se djetinjstvo i mladost snažno odrazila teška politička situacija u kojoj se Slovačka našla nakon potpisivanja Austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Zbog mađarizacije i zatvaranja škola Bencúr je bio prisiljen triput mijenjati mjesto školovanja. Stoga su prikazivanje podređenog položaja naroda na periferiji Austro-ugarske Monarhije i zalaganje za državnu samostalnost stalni motivi u njegovim djelima. Kad je opisivao hrvatske prilike, odražavao je i slovačku političku i kulturnu stvarnost. Tako u romanu Mati zove hrvatski iseljenici tumače Čileancu razloge zbog kojih su bili prisiljeni napustiti domovinu: “U nas još vladaju kolonijalna vremena. Hrvatska se u odnosu na Austro-Ugarsku nalazi u istom onakvom položaju u kakvom je bilo Čile prije godine 1810… Zbrka, zbunjenost i osjećaj nesigurnosti vladaju na svim stranama u očekivanju preokreta.” (Kukučín 1979, II:281) Nakon što je završio mađarski učiteljski zavod, 1878. godine, postao je učiteljem u rodnom selu. U tom su razdoblju u časopisima i kalendarima objavljeni njegovi prvi književni radovi, pripovijetka Na hradskej cestete brojne crtice i novele. Tada se počeo pojavljivati pod pseudonimom Martin Kukučín, vjerojatno po majčinom nadimku Kukuča (Stričević-Kovačević 1998:24). Napustivši prosvjetu sedam godina kasnije, uputio se u Bratislavu na bogosloviju, a potom u Prag na studij medicine. Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu slovačkoga akademskoga društva Detvan, objavljivao je feljtone o praškom životu i kazališne kritike te prevodio Gogolja. Kod svoje stanodavke Neuretterove susretao se s brojnim Hrvatima. Promoviran je u doktora medicine 1893. godine te je na nagovor Selčanina Marka Didolića, vlasnika vinarije u Pragu, prihvatio mjesto općinskoga liječnika u Selcima. Početkom 1894. otputovao je na Brač, gdje se smjestio u kući veleposjedničke obitelji Didolić. Didolići su se bavili proizvodnjom i prodajom vina te su vodili trgovine u Zagrebu, Lavovu i Pragu. Njihov je dom u to vrijeme predstavljao jedno od žarišta dalmatinskog narodnog preporoda: Tomo Didolić bio je čelnik Narodne stranke na Braču i zastupnik u Dalmatinskom pokrajinskom saboru. Stoga su se kod Didolića često sastajali istaknuti politički i kulturni djelatnici. Bencúr je bio zadužen za liječničku skrb za stanovnike Selaca, Zaseoka, Povalja, Novog Sela i Sumartina. Selčani su ga doživljavali ovako: “Neumorno je, na mazgi ili magarcu, kao ‘terenskom vozilu’ obilazio svoje prostrano područje… Siromašne je ne samo besplatno liječio, nego im u potrebi još pružao materijalnu pomoć za okrepu kvalitetnijom hranom.” (Jerčić 1985:7) Dobro se služio seljačkim narječjem. U takvoj je poziciji Kukučín mogao steći dobar uvid u obilježja bračke svakodnevice. Njegovoj prisnijoj povezanosti sa selačkom sredinom pridonijela je ženidba s devetnaest godina mlađom Pericom Didolić. Selčani su Bencúra smatrali punopravnim članom svoje zajednice, što je očigledno i iz činjenice da su ga imenovali predsjednikom društva Hrvatski sastanak. Tijekom boravka na Braču redovito je u slovačkim novinama i časopisima objavljivao priloge, uglavnom vezane uz dalmatinsku stvarnost. Tako je u književnom časopisu Matice slovačke Slovenské Pohľady, koji je izlazio u Turčianskom Svetom Martinu, objavljivao putopise V Dalmácii a na Čiernej Hore i Rjeka-Rohič-Záhreb te pripovijetke Svadba, Prvá svada, Parnik, Łtedrđ dĕn, Baldo & Comp i Miło II. 1903. i 1904. u tom je časopisu izlazilo u nastavcima Kukučínovo djelo predstavljeno čitateljima kao “roman s otoka Brača”, Dom v stráni. Zbog autorove samozatajnosti, stanovnici Selaca nisu bili upoznati s Kukučínovim književnim uspjesima, oni su ga doživljavali samo kao svog šor dotura. Zbog trvenja dviju selačkih veleposjedničkih obitelji, Didolić i Štambuk te promjene vlasti na lokalnoj razini, 1907. godine Matej i Perica Bencúr odlučili su napustiti otok te se s brojnim sumještanima uputiti u Južnu Ameriku. Naselili su se u Punta Arenasu, bogatom čileanskom izvoznom gradiću, s jakom hrvatskom kolonijom. S tom se zajednicom, sastavljenom od iseljenika kakav je i sam bio, Bencúr poistovjetio, što nije bio slučaj sa seoskom, njemu pomalo egzotičnom sredinom. Tako je postao članom više hrvatskih društava, pa čak i predsjednikom društva Dalmacija. Ta autorova srođenost s hrvatskim iseljenicima izražena je i u romanu Mať volá, objavljenom 1926. godine, nakon povratka iz Čilea: naime, kad pripovjedač u djelu opisuje hrvatsku iseljeničku zajednicu, koristi zamjenicu “mi”, dok su u Domu v stráni predmet Kukučínova zanimanja “oni”, “težaci” (to su izrazi koje sam autor koristi u tekstu). Tako je predstavljanje hrvatskih društava prilikom čileanskog nacionalnog praznika opisao na sljedeći način: “Društva nastupaju pod svojim zastavama, među njima i oba potporna društva naših zemljaka.” (istaknula autorica; Kukučín 1979, II:275). Godine 1922. Bencúr se vratio u novostvorenu Čehoslovačku, gdje je primio brojna priznanja za svoj književni rad. Postao je predsjednikom umjetničkog odjela Matice slovačke, zatim članom Češke akademije, a Ministarstvo školstva mu je dodijelilo doživotnu potporu. Također mu je ponuđeno mjesto ministra zdravstva za Slovačku, što nije prihvatio, već se zbog Peričina narušena zdravlja vratio u Hrvatsku. Boravio je u Zadru, Splitu, Crikvenici, Zagrebu i Lipiku. Umro je u državnoj bolnici u Pakracu 1928. godine. Pokopan je na groblju Mirogoj, a u listopadu iste godine njegovi su ostaci preneseni u Turčiansky Sveti Martin.
Izvor: Bilješke o narodnom životu u romanima Martina Kukučina (dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević)
IZVOR: http://www.compas.com.hr